SUDAČKA NADOKNADA

O knjizi SUDAČKA NADOKNADA

Sličica Paula Breitnera ili Marija Kempesa zalijepljena na staru vitrinu koja već godinama čami u podrumu i služi kao polica za stare knjige, školske teke i mnogo drugoga što nije ni za bacit ni za držat, mnogima predstavlja i bljesak koji u trenu podsjeti na neka stara vremena. A kad spomenemo ta vremena, uglavnom dodamo i ono „dobra“, makar je malo onih koji bi se smjeli zakleti kako su i tada znali i(li) vjerovali da su takva.
Knjiga Olivera Jukića neka je vrsta podsjetnika na ta bolja vremena, ma što to značilo i ma koliko to bila šarena laža žala za nepovratno prohujalim dijelom života. Života tijekom kojeg nismo mogli spavati zbog toga što smo tog dana na „tapkanju“ „zijanili“ dvadeset sličica i što one s brojem 1 ili 37, svejedno, nema nigdje, makar za nju davao sve „dupliće“ i tko zna što još pride, kada kafića – vjerovali ili ne – gotovo da nije ni bilo, kada smo novu epizodu omiljene TV-serije čekali tjedan dana...
Jukić u knjizi skladno i elegantno, ne razvlačeći ni stvarnost ni maštu, kao da nikad u životu ništa drugo nije ni radio, povezuje mnogo toga naizgled nepovezivog: svoje rođenje i devet komada Zairu, „Velo misto“ i Johna Lennona, smrt Gillesa Villeneuvea i svoje bake, Marca van Bastena i Marka Kraljevića, a u svijest da su postojali (i ne samo to) priziva nam imena nekad velikih nogometnih, glazbenih i filmskih zvijezda, zakopana negdje u podsvijesti svih nas, strip-junake, kasete koje su se premotavale kemijskom olovkom, vožnju s par-nepar tablicama, ljetovanja preko sindikata, „Politikin Zabavnik“, gitarijade, Danijela Popovića i „Rivu“, omladinske radne akcije...
Život je – ne kaže to autor nigdje, ali nam opet poručuje tako nešto – utakmica u kojoj baš i nema pravila, u kojoj počesto ne pomažu ni visinske pripreme, ni dobri treneri, ni „teren pogodan za igru“. Jer kako inače objasniti da jednom od junaka vodene kozice umalo unište život jer ga zadese baš u dane kada je umro najveći sin naših naroda i narodnosti, kako je neki drugi junak mjesecima morao trpjeti podsmijeh jer – u vrijeme bez Interneta, pa čak gotovo i bez televizora – nije shvatio da sluša (ma naravno, ima i onih koji pojma nemaju da su se takve stvari nekad slušale, a ne gledale) reprizu, a ne prijenos plivačke utrke, dok je neki treći junak vjerojatno razmišljao o samoubojstvu jer je greškom zapalio gomilu drva naslaganih za izviđačku vatru...
Vješto se krećući tankom crnom linijom (što bi rekao autorov junak nad junacima, B. J. Štulić) između standardnog i razgovornog jezika, što knjizi daje poseban štih, naizgled se igrajući života i glumeći pisca, autor, ne štedeći ideale, stara dobra vremena, a ni samoga sebe, ispisuje žanrovski prilično originalan i rijetko zanimljiv rukopis.

(Milo Jukić)