NAGOVOR NA FILOZOFIJU

O knjizi NAGOVOR NA FILOZOFIJU

Slavni njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel često je zalazio k svom postolaru, jednako kao što je i antički Sokrat sate i dane provodio u postolarskoj radnji filozofirajući s obućarom Simonom. I dok je Simon ušao u povijest filozofije zapisujući svoje razgovore sa Sokratom, koji su – nažalost– izgubljeni, dotle Hegelov postolar nije ostavio za sobom ništa. Poznato je da su mnoga Hegelova djela poput Fenomenologije duha i Estetike nastala na osnovi predavanja koja je uvaženi i vrlo česti posjetilac postolarske radnje držao na fakultetu. Manje su u Hegelovim djelima uočljivi razgovori s postolarom, makar ih ipak ima. Tako se na jednom mjestu u Fenomenologiji uvaženi posjetilac postolarske radnje žali kako u pogledu svih umjetnosti, znanosti i zanata vlada uvjerenje da se onaj koji se njima želi baviti mora dugo i postupno učiti, dok jedino o filozofiji vlada predrasuda da je svatko u stanju filozofirati i ocjenjivati vrijednost neke filozofije po mjerilima koja za to posjeduje u svom prirodnom umu! A svatko priznaje, žali se dalje Hegel, da nije u stanju napraviti cipele premda ima i oči i ruke i može nabaviti i kožu i alat, kao da mjerilo za cipelu ne posjeduje u svome stopalu! Aluzija na filozofske okršaje u onoj toploj postolarskoj radnji na pola puta izmeđµ kuće i fakulteta više je nego očita. Prava je šteta što ni veliki Hegel nije posebno zapisivao te "Male razgovore s postolarom" – danas bi, zacijelo, bili čitaniji od Fenomenologije. Nagovor na filozofiju pokušaj je ponovnog promišljanja takvih u filozofiji izgubljenih dijaloga izmeđµ filozofa i Nefilozofa oko temeljnih vrijednosti filozofiranja, što ih sama filozofija, od Sokrata preko Hegela pa sve do današnjih dana, tek ovlaš subsumira figurom postolara ili izravnije, u Platona i, naročito, Aristotela (Protreptikos) – figurom vladara. Matko Sršen, redatelj i dramski pisac, predaje kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti sveučilišta u Zagrebu. U njegovim radovima, bilo da je riječ o poeziji (Filozofska glazba), drami (Ifigenija), eseju (Nagovor na filozofiju) ili samoj kazališnoj režiji (Dostojevski: Braća Karamazovi) uočljiva je tendencija da se o eminentno filozofijskim pitanjima raspravlja u ambijentu običnog i svakom čovjeku pristupačnog diskursa.