O NAPRETKU / O IZBORIMA I DRUGI SPISI

O knjizi O NAPRETKU / O IZBORIMA I DRUGI SPISI

Svega petnaestak godina prije isteka sedamnaestog stoljeća (1684) Pierre Bayle najavljuje nadolazak stoljeća prosvjetiteljstva i u tonu poletnog optimizma piše: »Evo nas u jednom stoljeću koje će iz dana u dan postajati sve prosvjećenijim, tako da će u usporedbi s njim sva prethodna stoljeća izgledati kao najobičniji mrak.«1 Sredinom osamnaestog stoljeća (1750) Turgot potvrđuje da taj optimizam nije bio promašen i da se sve zbiva upravo onako kako je najavljivao Bayle. Ono što je za jednoga bila tek nada, za drugoga je postalo zbiljom. Turgot piše: »Ljudski je rod, promatran od svojih početaka, u očima filozofa jedna velika cjelina koja, kao i svaki pojedinac, ima svoje djetinjstvo i svoj uspon. Navike se poboljšavaju, ljudski se duh prosvjećuje i izolirane se nacije približavaju jedna drugoj. Trgovina i politika sjedinjuju sve dijelove zemaljske kugle. Ukupna masa ljudskog roda, smjenom mira i nemira, dobra i zla, neprestano se, iako usporenim koracima, kreće prema sve većem savršenstvu.«2 Pri kraju osamnaestog stoljeća (1784) Kant piše svoj mali ali značajan spis Sto je prosvjetiteljstvo i odgovara: »Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta nepunoljet-nost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sape-reaude Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!-to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva.«3