PALAC SIM I PALAC TAM

O knjizi PALAC SIM I PALAC TAM

Govoreći o našoj civilizaciji, prvo što mi pada na um jesu proturječja, koja nas, dok mi potpuno neaktivni drijemamo, zatrpavaju iz dana u dan sve više i više, poput neke prašine došle niotkud, usklađene s vjetrovima, kišama, suncem. Na dnu tog velikog brda i dalje bivamo, otporni na smjene generacija, na pružene ruke promjena, novi svijet, vrli svijet.

Živimo proturječja. Čini mi se da nikad prije nismo toliko izgovarali riječi vezane uz pomirljivost i snošljivost kao danas, dok istovremeno činjenice pokazuju kako smo doista uznapredovali stići na vrh, točku i svojevrstan maksimum netolerancije, nehumanosti, otuđenja svake vrste i tupe sebedostatnosti, one vrste sebičnosti koja čak ni na tren ne zadovoljava ni nositelja ni „primatelja“.

Mnogi će reći kako su za sveprisutnost dokaza nesnošljivosti krivi mediji, otvoren internetski prostor, brže širenje vijesti i počesto stvaranje vijesti iz ničega, no osobno smatram kako nije tako. Prije će biti kako je licemjerna oštrica dosegla maksimum, kako su zapravo sve stvari iskazane riječima, a ne djelima, doista stanje civilizacije. Riječi postaju plašt ispod kojeg se krije ništa. Nameće se šutnja kao izlaz, no predaja nije riječ svojstvena čovjeku.

Pomislim ponekad kako bi bilo dobro da, kao što neki državnici imaju govor o stanju nacije, skup mudrih svjetskih glava iznese barem jednom godišnje nešto slično o stanju civilizacije. No, mudre svjetske glave većinom mudro šute, izbjegavajući otvoreno paljbu do daske na osramoćenu politiku.

Ova mala priča, ako je dobro „osluhnete“ može vam ponešto reći o toleranciji i posljedicama njenog odsuća. Nepravičnost, neiskrenost i dvostruka mjerila radnje su kao i svake druge radnje, poput pisanja, zidanja, skakanja, tipkanja, rezanja kruha ili letenja avionom. Svaka radnja zbiva se i ide svom rezultatu. Kakav će rezultat biti ovisi o radnji.

Život ima nevidljiv papir na kojem su upisane sve naše glazbene dionice ljudstva i baš svako biće na kraju poslušat će zajedničku glazbu koju je samo kreiralo. Vlasnici smo i objektivnih i subjektivnih okolnosti, mogući svoji gospodari, no zadatak nije nimalo lak. Dapače!? Na primjeru jezovitog rasta autoimunih bolesti jasno je kako se mnogi od suverenih gospodara svog ja premeću u vlastite sluge.

A lijek je star koliko i svijet i ime mu je tako jednostavno i tako frekventno. Mogli bismo se našaliti i reći kako je i pomalo istrošeno od frekvencije izgovaranja, upotrebe, kontekstuiranja, a više-manje uvijek za potrebe nekog brzog potrošačkog zadovoljstva.

Lijek pod nazivom ljubav ne kupuje se u ljekarnama, nema nuspojava i uputa za upotrebu. Voljeti sebe kao što se voli svijet oko sebe, razumije, shvaća i prihvaća najjednostavniji je lijek koji proizvodimo osobno. Dakako, postoje svojevrsni ulazni i izlazni troškovi, no rezulat je zajamčen. I baš taj rezultat koji ne možemo vidjeti, opipati, pojesti, popiti, živjeti u njemu, prodati i mijenjati, mijenja svijet, čini ga boljim. I ne zaboravimo: svijet nije samo puko mjesto, svijet smo mi, naši suvremenici. Koliko će se nas truditi te konce vuči prema svjetlu i suncu, što ćemo više stremiti biti bolji to će i on u potpunom jedinstvu s nama biti bolji. Za zdrav svijet!