POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI - Knjiga IV. hrvatski ekspresionizam

O knjizi POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI - Knjiga IV. hrvatski ekspresionizam

U vremensko razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1914-1945) u hrvatskoj je književnosti, jednako u društvenom i političkom životu, obilježeno s nekoliko presudno bitnih događanja. Hrvatska moderna svoj uspješni hod prema izjednačavanju sa sličnim procesima u drugim europskim literaturama završava, praktički, smrću Antuna Gustava Matoša. Tek će nekoliko njegovih »discipulusa« pokušati nemoguće: nastaviti stvarati na njegovoj razini, kao i uopće poetici moderne sve do, po prilici, druge godine rata. No ti su pokušaji poslije Hrvatske mlade lirike (1914) završili uglavnom nezapaženo s kratkotrajnim almanahom Grič (1917), s posljednjim nositeljima! nastavljačima impresionistickog artizma i promicateljima »čiste ljepote«: Ljubom Wiesnerom, Karlom Hauslerom i Nikolom Polićem.
S druge strane, do pred sam rat prilično glasna i agresivna jugoslavenski orijentirana nacionalistička omladina, okupljena oko Čerinina Vihora (1914), svoj je književni uzor pronalazila u nacionalno angažiranom pjesništvu Vladimira Nazora, proglašavajući ga kao »poetu vatesa«, »pjesnikom nas sutrašnjih«. Oko Meštrovića i njegova vidovdanskog hrama stvoren je cijeli kult nacionalne simbolike, a narodna pjesma......