WIMBLEDONSKI STADION

O knjizi WIMBLEDONSKI STADION

Roberto Bazlen, poznat kao Bobi Bazlen, imao je snažan utjecaj na književnost u Trstu. Nažalost, teško ćete pronaći njegove knjige jer je on malo objavio tijekom svog života, pa čak i ono što je objavljeno nakon njegove smrti sigurno nije bilo važno – ulomak jednog romana i nekoliko drugih manjih djela, od kojih niti jedno nije prevedeno na strane jezike. Pojavio se kao lik u dva romana, uveo modernu njemačku i austrijsku književnost u Italiju, pomogao započeti karijeru Itala Sveva približivši njegovo djelo Eugeniu Montaleu, bio je prijatelj Jamesa Joycea i promovirao brojne talijanske autore. Ovaj roman govori o neimenovanom pripovjedaču koji putuje u Trst i London kako bi razgovarao s onima koji su poznavali Bazlena i otkrio zašto nikada nije objavio neko važno djelo.
Neimenovani pripovjedač, međutim, nema mnogo uspjeha. Polazi u Trst, tragajući za Bazlenovim tragovima u knjižarama i knjižnicama i razgovarajući s ljudima koji su ga možda poznavali, ali sve što dobije jest neznatni uvid, ali ništa suštinsko i bez odgovora na pitanje koje postavlja – zašto nije napisao nešto važno. On ima svoje teorije. Pisanje ga nije zanimalo. Napokon je poslan Ljubi Blumenthal. Poznavala je Bazlena i sada živi u Wimbledonu (otuda i naslov). Ona nudi dva razloga za njegovo ponašanje. Prvo je, kaže, htio upoznati ljude s onim što on misli da je važnije. Drugi razlog je taj što u životu nekih ljudi postoji točka u kojoj se stvari mijenjaju i ne možete ići naprijed, a Bazlen je došao do te točke.
U konačnici, naravno, nema jasnog razloga za njegovu odluku niti, naravno, za mnoge odluke koje bilo tko od nas donese. Preciznije, za neimenovanog pripovjedača, koji može ili ne mora biti Del Giudice, nije moguće obnoviti život ili čak epohu (poput međuratnog Trsta) upravo takvom kakva je ona zaista bila. Prošlo je. Možete je se prisjetiti, ali pamćenje je nesavršeno. Našem pripovjedaču preostaje više pitanja nego odgovora – o Bazlenu, o Trstu, o književnosti i o životu.

U ovom se romanu Daniele Del Giudice s čitateljem ne igra skrivača, nego ga bez cinizma uvlači u iluziju autobiografičnosti u kojoj nedostatak informacija kojima bi raspolagao pripovjedački subjekt nije puka strategija suspensa, već izraz temeljne skepse u postojanje odgonetke. Tako ovaj roman – koji opisuje put traženja odgovora na pitanje zašto čovjek koji je napisao desetke izdavačkih recenzija, stotine pisama, pročitao tisuće knjiga i kreirao književne karijere svojih prijatelja, koji je duhovnim habitusom bio pisac par excellence, nikada nije izravno ušao u književnost – nipošto nije detektivski, već zapravo Bildungsroman, roman o sentimentalnom odgoju mladog čovjeka na pragu pisanja.