VINOGRADARSTVO

O knjizi VINOGRADARSTVO

Svaki je čovjek upućen na budućnost, od svog djetinjstva pa nadalje, čuvajući uspomene na tradiciju i radosna sjećanja. Tako je i moje djetinjstvo bilo određeno zvukovima, mirisom i bojama rodnog mi Blata, krajolicima loze, masline i makije, obgrljeno biserjem mora Adrijanskog. Opojan krajolik neprolaznosti, vječnosti, tradicije... U okružju vinogradarske obitelji zavoliš lozu i tako čovjek i loza postaju jedno. Da, to je tako, jer loza ispreplele svoj korijen sa životom vinogradara i duboko se usadi u njegova osjećanja. Ona je kao žena. Opčinjava i ugađa, razveseljuje i ljuti, i traži mnogo ljubavi i nježnosti. A ona ljubav koju njegujemo prema lozi pretvara se u jedan vijek, u stotinu vijekova žuljevitih težačkih ruku, u potoke prolivenog znoja. I kad loza umire, umire jedan život. Kad se opraštamo od sudionika življenja, ostaje uspomena na njega; pokopane su i oči, i žuljevi, i mar, i ljubav, ali ostaje bogatstvo u buketu spoznaja o jednom životu koji je darovan sljedbenicima. Tako živimo tradiciju i na Korčuli, i u Istri, i u Zagorju, u Iloku... i svugdje gdje su čovjek i loza jedno. Vjekovni tijek! Svi mi baštinici tradicije imamo ponudu da vrijeme ispunimo nečim korisnim. Tako je, štovani čitatelju, i ovo djelo koje se nalazi pred Tobom prilog širokom prostoru promišljanja o lozi, vinogradu i svrhovitoj proizvodnji. Želim stoga da Ti kao marnom djelatniku pomogne, i ako sam u tome uspio, činit će me zadovoljnim. Svima koji su mi pomogli iskreno zahvaljujem. Prve spoznaje umijeća s lozom dao mi je moj djed Miko, kojega se i na ovaj način sjećam uz 30. obljetnicu njegove smrti. A mi koji volimo lozu, stoljetnu hraniteljicu mnogih, s marom i ljubavlju budimo s njom, jer čovjek i loza su jedno, dok nam »ptice ne zaklope oči«.